Ovo je vrijeme državnika negativaca. Prvak reformi u regionu, devet godina uspješni i hvaljeni Nikola Gruevski postao je za kratko vrijeme nepoželjni, autoritarni diktator. To se najbolje vidi iz djelovanja najamničkih nevladinih organizacija i NATO-intelektualaca u Beogradu. Do prije nekoliko mjeseci nisu znali ko je Nikola Gruevski, smijali su se neoklasicističkom i novoromantičarskom Skoplju, ali su se sa strahopoštovanjem sjećali britanskog premijera kako plovi Ohridskim jezerom u ribarskom čamcu i grdi „bezobrazne Grke“. Sada je Gruevski postao autoritarac. Te ne mari za opoziciju (koja nikako da pobijedi na izborima) – koja je zbog nečega napustila parlament. Te ne poštuje Albance, čija je najveća partija s njim u vladi. Trebalo je da nikako ne napadne teroriste u Kumanovu. Bolje bi bilo da ih je opkolio i s njima jedno dva mjeseca pregovarao produbljujući krizu u zemlji i uvjeravajući sve da je za Makedoniju najbolje da vlade mijenja bez izbora - kada zatreba ambasadorima. Najbolje bi bilo, u stvari, da ih je pustio. Kao što je JNA pustila hrvatske tovare sa oružjem. Da je snimcima američke službe kojima ga kompromituju suprotstavio svoje – kako agresorske trupe sa Kosova, iz zone koju kontroliše američka vojska, napadaju jednu suverenu i međunarodno priznatu državu. I samo spokojno da sačeka da sučesnici, poslovni ortaci i fisovski rođaci otaca kosovske zločinačke države, sa solitera oko trga na kome se okupi pedesetak hiljada nezadovoljnih opozicionara zapucaju iz snajpera... Onda bi ovi što ga danas savjetuju da s gubitnicima izbora, makedonskim socijaldemokratskim šovinistima – čija je potpredsjednica pozvala poslanika Srbina da napusti Makedoniju, koji su gonili srpske sveštenike, a arhiepiskopa Jovana Šestog poslali u zatvor, napravi zajedničku vladu, došli sa dvije fotografije. Donijeli bi mu portrete Janukoviča i Miloševića. Može da bježi odmah, kao prvi, pa mu neće biti ništa, a može da završi i kao drugi. Uzgred, kada je Milošević 1996. falsifikovao opštinske izbore, diplomatije istih država su bile mnogo bolećivije – nije bilo ruskog gasovoda, a i trebao im je sparing partner za kosovski rat koga su već dovoljno oblatili.
Nasmijao me je prije neki dan jedan borac za prava srpskog naroda na programu televizije koja promoviše vladajuću SNS. Dok su NATO-intelektualci nabrajali grijehe Gruevskog: 1. Vlada predugo 2. Autoritaran 3. Nacionalista 4. Populista 5. Snimci o zloupotrebama... On navede slična, mnogo gora djela, triput dužu vladavinu i potpiše Mila Đukanovića... Natovci se mršte... Nisu tako mislili. Prvo što Srbi u Crnoj Gori nisu nacija, već „ostatak mračnog svetosavlja, okupacije sovjetsko-briselske zemljice Duklje, NATO-države Pravalitane, a drugo, kako može neko da misli loše o Đukanoviću kada Van Rompej kaže drugačije?!
Srećom, negativci su u regionu, a u Srbiji je sve potaman. Što kaže narodna poslovica: „gdje američki ambasador okom, Vučić skokom“. Na „evropskom putu“ naš je žirant albanska „Republjik Kosova“. Sprema se promjena Ustava, a Doris Pak nam je već poručila da je preambula sadašnjeg najvišeg državnog akta (koji je Brisel prije devet godina podržao) protivna našem nastojanju da budemo članovi EU. I dok Vučićeva vlada nastoji da povećanjem najmanjih plata i penzija i, desetostruko manjim od predviđenog, ulaganjem u „Beograd na vodi“ pripremi narod za izbore, predsjednik Nikolić pokušava da pridobije rodoljubive glasove. Danima traje debata o „Platformi“ koju je navodno napisao, a još uvijek nije objavljena. Koliko je ta „Platforma“ važna svjedoči činjenica da ju je komentarisao premijer Vučić. Kaže ne dozvoljava da ga svađaju sa Nikolićem, mada njemu ništa (čitaj porodica, novac, ambicija, novac... Kosovo i Metohija“) nije važno, osim, naravno, dobrog života građana.
Šta da napišem o „Platformi“ čiji sadržaj niko u javnosti ne zna? Možda sadržaj više i nije važan. Sjetimo se, Nikolić je bio na vlasti i 1998. godine. Tada je vlada, kojoj je pripadao, prekršila odluku naroda sa referenduma, pa zatim i pogazila Ustav predajući Kosovo i Metohiju NATO-u. Kasnije, vlasti su prihvatile nasilno stvaranje albanske države i integraciju Srba sa centralnog i sjevernog Kosova u njen sastav. Prije dvije godine Nikolić je takođe napisao jednu „Platformu“, njome je predviđeno stvaranje srpske autonomije i političko povezivanje Kosova i Metohije sa Srbijom. Tu platformu podržale su druge ustanove naše države. Ipak, samo tri mjeseca kasnije Nikolić i Vučić stali su iza sasvim drugačijeg sadržaja Briselskog sporazuma. Nikolić je izgleda zaboravio na taj dokument. Sada se ponovo igra Srbina i daje povoda da ga neko vrijeme u Vašingtonu i Briselu gledaju kao „negativca“. Tako pruža privid rodoljubivosti vlasti, pluralizma u našoj državi, utemeljuje svoju sledeću kandidaturu, potvrđuje svoj uticaj u SNS-u. Jedino o čemu, čini se, ne misli to je da ponovo, po ko zna koji put, narušava kredibilitet srpske države.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić